Kao što netko nakon kakva luda sna shvati da mu je krenuti u Ameriku, kao što netko nakon probdjevene noći konačno odluči oženiti djevojkom koju je još sinoć definitivno iznogirao, tako sam i ja iznenada počeo čitati. I to ne slučajno, nevoljko, sporadično, nego sasvim namjerno, temeljito i bez ostatka. Ne sjećam se više koji me to stvarni povod natjerao na tako nešto, ali se pouzdano sjećam da sam se te godine definitivno zarazio takozvanom lijepom književnošću, od koje neću moći ni u narednim godinama pobjeći. Jer, ako je književnost bolest, onda je ta bolest trajna, kronična i naprosto neizlječiva. Baš kad vam se učini da ste se izliječili, jave se recidivi prouzročeni nekim neuzgrednim povodom: šarenim ovitkom u izlogu, mirisom štamparske boje, glatkoćom bezdrvnog papira i slično. Uz to što je kronična, ta je bolest pomalo i endemična, jer pandemijama obiluju drugi žanrovi: televizija, moda, ples i trač.